put u abhau

nestalo je kruha. kruha je nestalo prije 2 dana i još ga nema. a kako stvari stoje čini se da će to potrajati. ili je došlo do neke promjene u organizaciji ili se netko zeznuo pa to napravio na svoju ruku.
taj dan su čistili sobu u kojoj sam. ustvari, promijenili posteljinu, ručnike (ovaj put dobio i veliki i mali pa ne moram opet na recepciju žicati), i ovlaš očistili pod. taj dan nisam uočio promjenu već slijedeće jutro. u jutro otvorim prozor na pola sata-sat i pafff!! nema kruha. gledam dolje da nije pao? nije. gledam lijevo-desno... nema ga. uglavnom, kruha više nema a tko ga je pojeo-maknuo-bacio ne zna se. ako nekome nije jasno o čemu ja to, onda znači da nije bio pažljiv na prethodnim čitanjima.



nakon do podnevnog ludog i nezaboravnog provoda na plaži (kao inače), otišli smo u abhau (abu). na ručak. čoporativno. abha je veliki grad kao i jizan. nalazi se sjeverno od baysh u planinama. baš sam se veselio. em što ću vidjeti malo arabije, em što je temperatura u planinama nešto niža. grad je na 2200m.
krenuli smo oko podneva. klima uređaj nas je branio od navale topline. vlage je bilo poprilično što se vidi i po naoblaci.

vlažni zrak s mora se sve više grijao i na cijelom području sam mogao promatrati turbulencije vreloga zraka u pustinji.

inače, slike nisu mutne, samo je zbog velike vlage sivije. na ovim slikama možete primijetiti razliku. 

original          i              obrada.

u sred ničega kontrolna točka. već sam i zaboravio da sam takve stvari ovdje normalne. krišom opalio par fotki.

a na izlasku bunker

a u bunkeru, mašinka.

problema nije bilo. fin neki narod.
na drugoj kontrolnoj točci bradati, zarasli tip s redenikom oko pojasa. kao iz nekog partizanskog filma. slikati se nisam usudio. problema nije bilo. fin neki narod.

u nastavku, krajolik je bio više manje isti. tu i tamo je monotoniju razbijalo poneko suho riječno korito s nekoliko grmova i palmi.

u mjestu u kojemu se autoput (cesta) dijeli za abhu i meccu (meku), spomenik. spomenici su ovdje kao kiša, gotovo ih niti nema. spomenik je bodež i kubura. fin neki narod.






kubura bila prevelika za objektiv. ali neću vam je opisivati. ovo je opis puta u abhu a ne kubure. i da. sad' mi palo na pamet, malo ću odlutati s teme. kakve mi ono spomenike imamo u hrvatskoj po mjestima? a da, one davnim palim borcima smo porušili jer sada imamo nove pale borce pa njima napravili novije spomenike. koliko vidim, i hrvati fin neki narod, sablje i kubure. jebeš spomenike prirode, ko' bi to išo' gledat' kad tu nema ništa zanimljivo.
dolutao, našao put za abhu.
putem su se isticale pravokutne građevine. završene, ne završene, sive, roze, ma svakakvih je bilo da sada ne nabrajam. evo fotki.

krajolik je postajao lagano brdovit. zaustavili smo se na benzinskoj stanici da bi napojili konje. i natočili benzin u aute. ja nisam mogao odoljeti i ne pokazati svoje fotogene sposobnosti.

autoput, koji je inače vrlo kvalitetan, se uvijao uz korito rijeke koje je gotovo suho pa svaka biljčica koja se uzgaja ima svoje crijevo s vodom.

slike stabla, navodnjavanje.

meni je putem bilo zanimljivo fotkati kako bi i vi mogli vidjeti dio arabije. razmišljao sam da li ovdje ima itko tko se pentra po tim planinama. onima što su se vozili naprijed je bilo zanimljivije oči držati širom otvorene i biti spremni reagirati. bili su kao pilot i kopilot i izgledalo je kao u video igrici. brzo i napeto i svaki čas očekuješ "game over". puna crta, dupla puna crta, lijeva traka, desna traka, pravi smjer, suprotni smjer, ležeći policajci. čovječe, kao da je sve to  imaginarno pa se vozači transformiraju u neku drugu dimenziju. iz moje perspektive, ovdašnji vozači kao da vide maksimalnu širinu asfalta pa tko brži, spretniji-sretniji. ako se brzo voziš, moraš brzo i reagirati, a ne znaš što će budala iz suprotnog smjera napraviti. ako se sporo voziš, svako malo si jedna od oštrica škara.
bilo bi zanimljivo zaustaviti se u zaustavnoj traci i preživjeti dovoljno dugo da izbrojim koliko je poginulih zbog toga zaustavljanja. a štaš', vjerojatno će sve biti ok, pa sam se usredotočio na krajolik.

tamo gore desno se moramo dovesti.

dovezli se, živi ostali! jeeeeeee!

došli do grada.

kada smo stigli, restoran je djelovao pre fino uređen za domaći.

tako je i bilo. klopa kvazi europska, cijene europske. naručio grčku salatu. dobio 4 komadića sira, hrpu zelene salate i 3 velike masline. možda ih je i 4 bilo...  nije vrijedno spomena. niti fotke.

vodu pili talijansku.

valjda smo zatekli ljude u vrijeme molitve jer tek što smo dobili klopu, 3 kuhara malo dalje od nas raširili manji tepih, izuli se i počeli se moliti. bem ti državu kada čovjek mora tako živjeti i pokoravati se religijskim zakonima. nakon klope sjedio vani na klupi dok su ostali pili kavu. stajao na pravoj pravcatoj prirodnoj travi. neka mlađa cura ispred mene. sve što se moglo vidjeti su crna burka, oči i crvene starke. kada sam vidio crvene starke, na tren sam zaboravio da sam u arabiji. no, brzo sam se vratio nazad. dan prije nisam bukvalno shvatio da idemo na ručak ali sam shvatio tada kada je došao voditelj tima i rekao polazak. na brzinu opalio par fotki i sjeo u auto.

na putu nazad pokušao uhvatiti još nekoliko trenutaka da ne gledam vozače na cesti, i to je to.