izmaglicu koju vidite na na fotografiji je more što ga diže vjetar. i zbog toga je bura opasna za plovidbu. ljude ne potope valovi već se uguše. jer kada čovjek padne u more ne može udahnuti zrak već udiše vodenu maglicu.
no. kao što je i svaka kiša prestala padati, tako je i svaka bura prestala puhati. a nakon bure je zrak čist, nebo bistro i sunčano. za nekoliko dana su stigli prijatelji pa smo zajedno krenuli propješačiti paklenicu. i to s elanom!
nacionalni park ima poprilično označenih staza. mi smo krenuli kanjonom male paklenice. plan je bio prvi dan stići u planinarsko sklonište pod svetim brdom a idući na vaganski vrh i povratak u starigrad. nema kiše pa je kanjon suh i ugodno je pješačiti bez blata. kada kiši ovdje voda prolazi kao brzi vlak pa tako i izgleda kanjon, kao da je protutnjao brzi vlak.
u kanjonu možete vidjeti svašta pa tako i neobične stvari poput ovoga komada drveta.
po izlasku iz kanjona do skloništa krenuli smo kroz vegetaciju koja se mijenja od niske borove, niske grabrove pa do visoke bukove šume. ovisno o tome koliko gdje vjetar dozvoljava stablima rast.
do skloništa smo stigli koji sat prije mraka dok su oni brži još dodatno posjetili obližnji vrh sveto brdo. dom ne izgleda ništa posebno. no u zimsko doba dok u šumi bukve pucaju od hladnoće, peć i suha drva su pravi luksuz. do mraka smo izmasakrirali neka suha drva, sjekirama i pilama. a nakon toga sadržaje konzervi, kobasice, gljive, razne jako alkoholne i slabo alkoholne tekućine i ine delicije.
generalno je svima bilo vruće tijekom noći iako je peć grijala najkasnije do ponoći. u neko doba sam se probudio jer mi je bilo prevruće u vreći i ugledao individuu pored sebe zavučenu u vreću do ušiju s kapuljačom na glavi i dodatno jaknom prebačenom preko nogu. sjetio sam se da je tijekom večeri sjedila pored vatre s rukavicama. valjda loša cirkulacija.
u jutro oblačno. što i nije tako loše jer smo gotovo cijelim putem na otvorenom. još je nešto visoke vegetacije blizu skloništa no kako smo odmicali tako je nestajala.
samo najjače biljke opstaju na ovoj vjetrometini. valjda zato paklenica ima pakleno ime.
i samo jaki mogu koračati ovim stazama!
i naravno, oni koji znaju kung fu!
ako ništa drugo barem nam ništa nije smetalo u vidnom polju.
na vaganskom vrhu je pogled propucao na sve strane
na putu prema dolje smo bili kao leptirići jer više nije bilo potreba za čestim pauzama.
koji sat prije mraka je bilo još poprilično za propješačiti,
pa smo prema karti odabirali najlakše i najbrže puteve. bilo je kratkih lutanja i krivih smjerova no brzo smo se vratili na pravu rutu. gazili smo već poprilično umorni po mraku i bilo je teških trenutaka za neke koji su ostali bez cigareta pa su i živci malo popustili. prijetili su se da će tu u sred ničega podići šator i dočekati jutro i nema veze što neće doći na posao jer više ne mogu!!!! još malo još malo. i stvarno je tako bilo. no samo do ceste. do starigrada je bilo još dobra 2 sata hodanja pa smo umorni kao prasci polegali po kamenju i cesti i čekali prvu grupu koja je bila brža da nas skupe autima. gladni žedni i umorni. kratka pauza u starigradu i uništavanje preostale hrane uz kavu ili pivo i povratak u zagreb. ja sam bio bolje sreće jer mi je kuća bila vezana na nekoliko minuta od centra.
vrijeme je bilo odlično, niti prehladno, niti pretoplo. jakog vjetra koji mete nije bilo. da je zimsko doba bilo bi vjerojatno pakleno.
mocna ekipa care i predivne fotke!
OdgovoriIzbriši