jedan od murhyevih zakona kaže: kada bi građevinari radili zgrade, onako kako programeri pišu programe, tada bi prvi djetlić koji naiđe uništio cijelu civilizaciju. u tom trenu, kada se dogodio crć, probudile su se emocije u meni i svašta sam poželio reći i to energično. nisam ništa rekao. sjetio sam se samo majki nekih ne znanaca i nekih radnji s njima i spominjao sam računala, mumljao nešto u sebi i tako... baš sam se lijepo napisao i sunce mi je već počelo pržiti noge. no, samo neka završim, stavim slike pa idem dignuti jedra i krenuti. crć. mislim, nije bilo crć da je crklo nešto nego program je stao i nakon toga je ostala prva rečenica od svega teksta što napisah. zašto nisam spremio? pa zato jer blogger ima automatsko spremanje. sada pišem u notepadu i
svako malo spremam da ne bi bilo opet crč.
prošlo je puno vremena od kada sam zadnji put pisao. točnije 89 dana. u to vrijeme zečica nakon 40ak dana okoti pa odgoji zečiće a kokoš nakon što 21 dan provede na jajima počne voditi izlegle piliće u šetnju i dobro izmasakriraju travnjak. tako da nakon 89 dana više nisu pilići već potencijalni ručak. ali nemam ja toga na brodu. to je onako hipotetski. tek toliko da steknete dojam koliko se toga dogodi u nepuna 3 mjeseca.
pišem vam ovo dok jedrim između dugog otoka i iža. do malo prije sam plutao jer vjetra gotovo nije niti bilo. a sada baš lijepo puše. niti previše niti premalo. baš je lijepo vrijeme za jedriti, a nisam već nekoliko dana pa ću ovo nastaviti kada se negdje usidrim a sada odoh malo uživati.
mrkla je noć i usidren sam u uvali na molatu, između dugog i lošinja. bacio sam vršu
i nekoliko udica, najeo se i sada sam spreman za nastavak.
spremam se napisati nešto danima ali nikako. jednostavno mi se nije dalo. ljenčario sam i uživao na moru. i činjenica da mi za to ne treba puno mi ništa ne znači.jednostavno sam trebao i još uvijek želim malo odmora. kulminiralo je to zbog protekle 3 godine. bile su to poprilično dinamične godine s puno događanja i dugo
sam čekao ovo ljeto. jer je brod napokon bio u plovnom stanju i uz toplo more sam čeznuo za odmorom. kako sam otišao sa sjevernog jadrana u dubrovnik odlučio sam sve operacione zahvate na brodu ostaviti za jesen i zimu i pozabaviti se samo onim koji su nužni. taj dio nije bilo teško postići, no bilo je nekih drugih koji su plan odmora malo modificirali pa je pravi odmor počeo prije nekih dva tjedna. u međuvremenu je bilo poslova koje je trebalo obaviti, ljudi koje je trebalo posjetiti, pomoći nekim ljudima, otpješačiti neke puteve, saslušati neke priče, popraviti neke stvari itd itd. uvijek ima nešto što je hitnije od hitnog. no takav je život. treba biti fleksibilan inače negdje nešto pukne.
prije 3 tjedna sam žurno krenuo iz dubrovnika put zadra kako bi obnovio obiteljske odnose kroz neko vrijeme. i nakon toga, prije nekih tjedan dana je počeo moj ovo ljetni odmor koji sam dugo čekao. odmaranje, besposličarenje, spavanje do... nemam pojma do kada. baš i ne gledam na sat. više se orijentiram po visini sunca nego li po satu. bacim vršu ili parangal kada mi se da i uživam.
upravo svira na radiju:
lipo mi je, lipo i je,
na lažini suvoj ležat,
na osami blizu mora,
nad pučinom tebe gledat
...moj galebe
baš mi je trebao ovaj odmor od svega. to je razlog zašto vam nisam pisao do sada. jednostavno, trebao sam vrijeme za sebe više nego li išta. danas pored sestrunja jedrim, ugodno smješten, gledam sunce, uživam u strujanju vjetra i umjesto današnjeg krajnjeg odredišta na viru, odlučim usidriti se na molatu. i dođe mi misao "no limit". život bez ograničenja, putovanje bez ograničenja. putovati od dugog otoka do starigrada-paklenice dva dana je poprilično vremena. ja sam se na to navikao u toj mjeri da uopće ne marim koliko sam prošao milja koji dan.
no, da ne davim više time. što je to trabajando permanente? dotični gospodin koji mi se tako obratio s smješkom je austrijanac koji je proveo poprilično godina u nikaragvi, gvatemali i drugim državama kao učitelj.
upoznali smo se u dubrovniku jer je on imao brod pored mog,kada sam kupio brod/olupinu. klimao je glavom lijevo-desno dok je gledao stvari i alat po svuda razbacane. kada god bi me vidio ja sam nešto radio. sreli smo se prije nekih 50ak dana na pelješcu u jednom dobrom restoranu u sred ničega. on i supruga su tamo danima dolazili na ručak i večeru a ostatak vremena bili na brodu ili u dobrom društvu ispred restorana, dok sam ja popravljao strojeve u restoranu. danima. i tada mi je drugi ili treći dan umjesto dobar dan rekao "trabajando permanente". "znaš, dovoljno je reći trabajando kada netko stalno radi, ali trabajando permanente je radim non-stop". čak sam dobio i jedan poveći natpis da ga istaknem na brodu kao
obavijest.zato sam zadnjih dana aktivan kao medo, krećem se u potrebi za hranom. kada mi se da, bude tu i zabranjenih prstaca i pokoja i riba u vrše, a kada mi se ne da onda nekakva tjestenina ili grahorice.
uskoro više slika od ovoga ljeta.
svako malo spremam da ne bi bilo opet crč.
prošlo je puno vremena od kada sam zadnji put pisao. točnije 89 dana. u to vrijeme zečica nakon 40ak dana okoti pa odgoji zečiće a kokoš nakon što 21 dan provede na jajima počne voditi izlegle piliće u šetnju i dobro izmasakriraju travnjak. tako da nakon 89 dana više nisu pilići već potencijalni ručak. ali nemam ja toga na brodu. to je onako hipotetski. tek toliko da steknete dojam koliko se toga dogodi u nepuna 3 mjeseca.
pišem vam ovo dok jedrim između dugog otoka i iža. do malo prije sam plutao jer vjetra gotovo nije niti bilo. a sada baš lijepo puše. niti previše niti premalo. baš je lijepo vrijeme za jedriti, a nisam već nekoliko dana pa ću ovo nastaviti kada se negdje usidrim a sada odoh malo uživati.
mrkla je noć i usidren sam u uvali na molatu, između dugog i lošinja. bacio sam vršu
i nekoliko udica, najeo se i sada sam spreman za nastavak.
spremam se napisati nešto danima ali nikako. jednostavno mi se nije dalo. ljenčario sam i uživao na moru. i činjenica da mi za to ne treba puno mi ništa ne znači.jednostavno sam trebao i još uvijek želim malo odmora. kulminiralo je to zbog protekle 3 godine. bile su to poprilično dinamične godine s puno događanja i dugo
sam čekao ovo ljeto. jer je brod napokon bio u plovnom stanju i uz toplo more sam čeznuo za odmorom. kako sam otišao sa sjevernog jadrana u dubrovnik odlučio sam sve operacione zahvate na brodu ostaviti za jesen i zimu i pozabaviti se samo onim koji su nužni. taj dio nije bilo teško postići, no bilo je nekih drugih koji su plan odmora malo modificirali pa je pravi odmor počeo prije nekih dva tjedna. u međuvremenu je bilo poslova koje je trebalo obaviti, ljudi koje je trebalo posjetiti, pomoći nekim ljudima, otpješačiti neke puteve, saslušati neke priče, popraviti neke stvari itd itd. uvijek ima nešto što je hitnije od hitnog. no takav je život. treba biti fleksibilan inače negdje nešto pukne.
prije 3 tjedna sam žurno krenuo iz dubrovnika put zadra kako bi obnovio obiteljske odnose kroz neko vrijeme. i nakon toga, prije nekih tjedan dana je počeo moj ovo ljetni odmor koji sam dugo čekao. odmaranje, besposličarenje, spavanje do... nemam pojma do kada. baš i ne gledam na sat. više se orijentiram po visini sunca nego li po satu. bacim vršu ili parangal kada mi se da i uživam.
upravo svira na radiju:
lipo mi je, lipo i je,
na lažini suvoj ležat,
na osami blizu mora,
nad pučinom tebe gledat
...moj galebe
baš mi je trebao ovaj odmor od svega. to je razlog zašto vam nisam pisao do sada. jednostavno, trebao sam vrijeme za sebe više nego li išta. danas pored sestrunja jedrim, ugodno smješten, gledam sunce, uživam u strujanju vjetra i umjesto današnjeg krajnjeg odredišta na viru, odlučim usidriti se na molatu. i dođe mi misao "no limit". život bez ograničenja, putovanje bez ograničenja. putovati od dugog otoka do starigrada-paklenice dva dana je poprilično vremena. ja sam se na to navikao u toj mjeri da uopće ne marim koliko sam prošao milja koji dan.
no, da ne davim više time. što je to trabajando permanente? dotični gospodin koji mi se tako obratio s smješkom je austrijanac koji je proveo poprilično godina u nikaragvi, gvatemali i drugim državama kao učitelj.
obavijest.zato sam zadnjih dana aktivan kao medo, krećem se u potrebi za hranom. kada mi se da, bude tu i zabranjenih prstaca i pokoja i riba u vrše, a kada mi se ne da onda nekakva tjestenina ili grahorice.
uskoro više slika od ovoga ljeta.
Nema komentara:
Objavi komentar