došao je i taj dan, povratak u hrvatsku. baysh-jizan-jeddah-istanbul-zagreb. 2 kompanije, 3 presjedanja, 2 sata kašnjenja, 7 sati leta, 8 sati čekanja. ukupno 19 sati putovanja. u petak nisam bio ali sam danas umoran kao pas.
prije nego li se bacite na slike, imam poruku. ako želite putovati svijetom, učite znakovni jezik. više će vam pomoći nego li znanje nekoliko stranih jezika.
znakovni jezik je vizualni jezik koji je sredstvo komunikacije gluhih osoba. veliki dio su znakovi koji se pokazuju rukama (šakama) a manji dio su izrazi lica i položaji gornjeg dijela tijela (poprsja). ako želite, ponešto možete naučiti putem interneta ili puno više na tečaju koje održavaju udruge gluhih. ne samo što ćete besplatno dobiti znanje još jednoga jezika, već ćete se zabaviti i upoznati divne gluhe osobe, kao što sam ja. i ovim putem veliko hvala mojim učiteljima lei, ani, damiru, xxx i ostalima.
zašto sve ovo? ovo nije prvi put da mi je znakovni jezik bio jedini način komunikacije sa strancima. na putu iz jizana za jeddah sam sjedio do arapa koji je video vezom na znakovnom jeziku razgovarao s prijateljima. nakon što je završio, pitao sam ga na hrvatskom znakovnom jeziku da li je gluha osoba. arap do njega mi je pokazivano ne, ne puši. ma ne pitam jel puši, nego jel gluh?! pa sam pitao njega da li govori engleski. mislio sam da mu je to prevoditelj. slabo govori engleski. ustvari, isto kao ja arapski. ispostavilo se da mu to nije prevoditelj, niti se ne poznaju.
ahmed ima 26 godina, igra nogomet u jeddahu, oženjen, voli partijati i piti. piti naravno kada nije u saudijskoj arabiji jer bi mogao lako završiti u zatvoru. iako je na ovoj slici u klasičnoj arapskoj odjeći, na svim fotkama koje sam vidio na njegovom mobitelu je u nogometnim dresovima. fanatik za nogometom. u početku nam znakovni baš i nije išao ali sam polako objasnio da sam ja iz hrvatske, da ne znam arapski znakovni, da znam hrvatski znakovni i tako... a gdje je ta hrvatska? tada je moj umjetnički dar crtanja došao do izražaja i nakon toga im uopće nije bilo jasno gdje je hrvatska. ma vid' vamo, tuteka je italija, jel jasno? aha. e ondak je tuteka rvacka, preko mora. aha. a baš sam lijepo umjetnički to nacrtao, al' dobro, shvatili su.
oko 50% znakova je bilo isto ili gotovo isto pa nije bilo teško sporazumijevati se. zadnjih godina znakovni rijetko koristim ali osnove nije lako zaboraviti. kao voziti bicikl, znanje se brzo vrati. dok smo ahmed i ja razgovarali, stariji arap je samo gledao i nije mu bilo jasno. on moje znakove uopće nije kužio iako sam pokušavao i engleskim i prilagođenim-znakovnim-onome-tko-ga-ne-zna. ahmed je pomagao i pisao mu na arapskom po nekakvom duty free katalogu pa je onda ovaj njemu pisao, a ahmed meni prevodio. i tako smo se snalazili.
uglavnom, meni je bilo zanimljivo kao prascu u blatu. no da ne duljim evo fotki.
aerodromi ko' aerodromi pa su prve slike izlazak sunca kada smo letjeli negdje iznad irana.
jutro pred turskom obalom
istanbul i okolica
negdje nad bugarskom
negdje nad srbijom
ušće dunava i save
zapadni srijem
tzv. spačvanski bazen. područje gdje se uzgaja dobro poznati hrast.
ovdje sam ja prije 20ak godina kra, ovaj brao susjedove trešnje. u sredini fotografije je selo cerić u kojemu sam odrastao. mjesto je dobilo ime po ceru. cer je vrsta hrasta koji je prekrivao ovo područje dok ga nisu posjekli radi korištenja zemlje za poljoprivredu.
vinkovci s okolicom
itd, itd
za kraj nekoliko fotki iz arabije.
rasvjeta koja vječno gori na nekakvom spomeniku u sred ničega. od mog prvog do zadnjeg dana boravka.
klinci za volanom su normalna stvar tamo gdje sam bio. jednom je vozio klinac koji je jedva vidio preko volana. nisam bio dovoljno brz na okidaču pa nema te fotke.
uobičajeni transport
posljednja fotka nije za one s lošim želucem i lošim novčanikom.
ako vam nije dobro od zadnje fotke, popijte malo vode iz slavine koja je kod nas još uvijek pitka i vrlo vrlo dostupna. odmah će vam biti lakše.
prije nego li se bacite na slike, imam poruku. ako želite putovati svijetom, učite znakovni jezik. više će vam pomoći nego li znanje nekoliko stranih jezika.
znakovni jezik je vizualni jezik koji je sredstvo komunikacije gluhih osoba. veliki dio su znakovi koji se pokazuju rukama (šakama) a manji dio su izrazi lica i položaji gornjeg dijela tijela (poprsja). ako želite, ponešto možete naučiti putem interneta ili puno više na tečaju koje održavaju udruge gluhih. ne samo što ćete besplatno dobiti znanje još jednoga jezika, već ćete se zabaviti i upoznati divne gluhe osobe, kao što sam ja. i ovim putem veliko hvala mojim učiteljima lei, ani, damiru, xxx i ostalima.
zašto sve ovo? ovo nije prvi put da mi je znakovni jezik bio jedini način komunikacije sa strancima. na putu iz jizana za jeddah sam sjedio do arapa koji je video vezom na znakovnom jeziku razgovarao s prijateljima. nakon što je završio, pitao sam ga na hrvatskom znakovnom jeziku da li je gluha osoba. arap do njega mi je pokazivano ne, ne puši. ma ne pitam jel puši, nego jel gluh?! pa sam pitao njega da li govori engleski. mislio sam da mu je to prevoditelj. slabo govori engleski. ustvari, isto kao ja arapski. ispostavilo se da mu to nije prevoditelj, niti se ne poznaju.
ahmed ima 26 godina, igra nogomet u jeddahu, oženjen, voli partijati i piti. piti naravno kada nije u saudijskoj arabiji jer bi mogao lako završiti u zatvoru. iako je na ovoj slici u klasičnoj arapskoj odjeći, na svim fotkama koje sam vidio na njegovom mobitelu je u nogometnim dresovima. fanatik za nogometom. u početku nam znakovni baš i nije išao ali sam polako objasnio da sam ja iz hrvatske, da ne znam arapski znakovni, da znam hrvatski znakovni i tako... a gdje je ta hrvatska? tada je moj umjetnički dar crtanja došao do izražaja i nakon toga im uopće nije bilo jasno gdje je hrvatska. ma vid' vamo, tuteka je italija, jel jasno? aha. e ondak je tuteka rvacka, preko mora. aha. a baš sam lijepo umjetnički to nacrtao, al' dobro, shvatili su.
oko 50% znakova je bilo isto ili gotovo isto pa nije bilo teško sporazumijevati se. zadnjih godina znakovni rijetko koristim ali osnove nije lako zaboraviti. kao voziti bicikl, znanje se brzo vrati. dok smo ahmed i ja razgovarali, stariji arap je samo gledao i nije mu bilo jasno. on moje znakove uopće nije kužio iako sam pokušavao i engleskim i prilagođenim-znakovnim-onome-tko-ga-ne-zna. ahmed je pomagao i pisao mu na arapskom po nekakvom duty free katalogu pa je onda ovaj njemu pisao, a ahmed meni prevodio. i tako smo se snalazili.
uglavnom, meni je bilo zanimljivo kao prascu u blatu. no da ne duljim evo fotki.
aerodromi ko' aerodromi pa su prve slike izlazak sunca kada smo letjeli negdje iznad irana.
jutro pred turskom obalom
istanbul i okolica
negdje nad bugarskom
negdje nad srbijom
ušće dunava i savezapadni srijem
tzv. spačvanski bazen. područje gdje se uzgaja dobro poznati hrast.
ovdje sam ja prije 20ak godina kra, ovaj brao susjedove trešnje. u sredini fotografije je selo cerić u kojemu sam odrastao. mjesto je dobilo ime po ceru. cer je vrsta hrasta koji je prekrivao ovo područje dok ga nisu posjekli radi korištenja zemlje za poljoprivredu.
zapadni srijem i baranja
itd, itd
za kraj nekoliko fotki iz arabije.
rasvjeta koja vječno gori na nekakvom spomeniku u sred ničega. od mog prvog do zadnjeg dana boravka.
posljednja fotka nije za one s lošim želucem i lošim novčanikom.
ako vam nije dobro od zadnje fotke, popijte malo vode iz slavine koja je kod nas još uvijek pitka i vrlo vrlo dostupna. odmah će vam biti lakše.
odlicne su fotke
OdgovoriIzbrišii meni se vidjaju slicice
OdgovoriIzbriši